beats by dre cheap

KAKO RAZUMIJEVATI MEZHEBE

Mezhebi photo mezhebi_zpsfe1559fb.jpgNiko nema ekskluzivno pravo na tumačenje vjere / Kada bi neko govorio o islamu bez potrebnog znanja, Muhammed, a. s., bi ga kritikovao Četiri priznata mezheba su začeta u drugom i trećem stoljeću po Hidžri. Učenici osnivača mezheba su razvili idžtihadsku proceduru i metodologiju koju su osnivači mezheba slijedili na osnovu uvida u njihova djela, metodolologiju, fetve i hadiske predaje koje su koristili. Nakon perioda četvorice imama čiji su mezhebi sačuvani i prošireni, dolazi do perioda dekadence i „zatvaranja“ vrata idžtihada. Zatvaranje vrata idžtihada je bila posljedica multidimenzionalne konfuzije u muslimanskom društvu koja se ticala borbe oko legitimnosti između vjerskog i političkog vođstva, želje pojedinih vladara da izvrše kodifikaciju fikha i da tumačenje šerijata usklade sa svojom politikom i potrebom da sačuvaju lojalnost svojih podanika, sektaških borbi i tendencioznog tumačenja osnovnih izvora islama, rasprava oko uloge razuma u islamskom učenju itd. Fikh i idžtihad, kao ljudsko nastojanje da se spozna pravo značenje i smisao šerijata -božanskog zakona, je „otvoren proces“ koji će trajati sve dok je muslimana na Zemlji zbog dva jednostavna razloga: 1. Po islamu ne postoji dihotomna podjela na sveto i svjetovno, sakralno i profano. Cijeli svijet i odnosi u njemu su sakralna cijelina koja se ima uređivati po Božijem uzusu, 2. Fluktuirajuće okolnosti u svijetu općenito i muslimanskim društvima posebno. Za razliku od hričšćanstva (pravoslavlja i katoličanstva), islam nije klerikalna religija. Poslanikov, a. s., hadis Nema svećenstva u islamu ima dva osnovna značenja. Prvo je da u islamu ne postoji isključivo vezivanje za stvari onoga svijeta, a drugo da niko nema ekskluzivno pravo na tumačenje vjere. Ne postoje neprikosnoveni autoriteti izuzev Kur’ana i Sunneta. Načini na koje se ova dva osnovna izvora tumače su različiti čak i kod prve generacije muslimana. Zavisno od razumijevanja metodologije islamskog prava, intencija šerijata i kulturno-historijskog konteksta, mnogi eminentni islamski učenjaci su zauzimali suprotna mišljenja iz različitih oblasti islamskog prava. Muslimansko razumijevanje mezheba se kreće u rasponu od davanja atributa nepogrešivosti osnivačima mezheba i slijeđenja bez ikakvog kritičkog ispitivanja do njihovog potpunog odbacivanja. Ovaj rad ima za cilj da relativizira ekstremne poglede i da doprinese konstruktivnijem razumijevanju ove problematike. Pitanje slijeđenja mezheba Velika većina današnjih muslimana slijedi određeni mezheb u većini pitanja o kojima su osnivači mezheba ili njihovi učenici iznijeli mišljenje zasnovano na njihovoj metodologiji interpretacije osnovnih i sekundarnih izvora te intencija šerijata. Hanefijski mezheb je najzastupljeniji u Turskoj, Centralnoj Aziji, Pakistanu, Bangladešu, Indiji, Afganistanu, Iraku, Balkanu. Malikijski mezheb ima najveći broj sljedbenika u Zapadnoj i Sjevernoj Africi, Bahrejnu, Kuvajtu. Šafijski mezheb slijede muslimani Jugoistočne Azije (Indonezija, Malezija, Bruneji, Tajland, Singapur, Filipini), Egipta, Etiopije, Eritreje, Somalije, Sudana, Džibutija. Hanbelijski mezheb preovladava u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i dijelovima Omana. Pripadnost jednom mezhebu ne znači davanje atributa nepogrešivosti određenom učenjaku, već slijeđenje priznatih učenjaka koji su život posvetili izučavanju vjerskih nauka. Osnivači mezheba su dobro poznavali fundamentalne islamske nauke, arapski jezik i bili su veoma oštroumni i inteligentni. Njihove moralne kvalitete su bile na najvišem nivou. Nijedan od četverice imama se nije suprostavljao Kur’anu i Sunnetu. U toku svog života su savjetovali svoje učenike i sljedbenike da ih slijepo ne slijede i da uvijek daju prednost argumentovanijem mišljenju. Zbog njihovih moralnih kvaliteta i erudicije, te učenika i sljedbenika koji su širili njihovo učenje, četverica imama su imali najveći uticaj na kodifikaciju, razvoj i primjenu islamske pravne misli. Osnovna načela i principi islama, kao što su temelji vjerovanja, osnovne vjerske dužnosti, pouke iz kazivanja o vjerovjesnicima, temeljne intencije šerijata itd., ne iziskuju studiozno proučavanje i iznimne intelektualne sposobnosti. Svaki čovjek koji je iole upućen u islamske nauke može razumjeti temeljne poruke islama. Međutim, idžtihad, kao pokušaj da se prodre u smisao i značenje Božijeg zakona u specifičnim detaljima prakticiranja islama na osnovu interpretacije precedenata i intencija šerijata, je privilegija najučenijih, doktora islamskog prava, koji, pored podrobnog poznavanja tradicionalnih islamskih nauka, imaju „izoštren“ vid i poznaju društveno-političke i ekonomske konstelacije prostora i vremena u kome žive. Kur’an ističe da je dužnost muslimanske zajednice da se jedna grupa specijalizira u vjerskim naukama kako bi druge podučavala vjeri. Naređuje se onima koji ne znaju da pitaju one koji znaju. Kada bi neko govorio o islamu bez potrebnog znanja, Muhammed, a. s., bi ga kritikovao. Kada je jedan čovjek koji je imao duboku posjekotinu na glavi bio prisiljen uzeti gusul, neki od Poslanikovih ashaba nekvalificiranih da izvode idžtihad u tako ozbiljnoj situaciji savjetovali su mu da koristi vodu. Čovjek je tako i učinio, dobio infekciju i umro. Poslanik, a.s., strogo je osudio njihov postupak i optužio ih je da su bili indirektno odgovorni za njegovu smrt: „Oni su ga ubili, Bog ih ubio! Zašto nisu pitali o tome ako nisu znali?!“ Muhammed, a.s., upozorava svoje sljedbenike da budu vrlo obazrivi kada tumače Kur’an i da ga ne tumače ako ne posjeduju potrebno znanje. Svako onaj ko tumači izvore islama bez prethodne naobrazbe, sofisticiranog znanja i temeljitog pristupa, upušta se u vrlo rizičnu aktivnost. Imajući u vidu kompleksnost islamske pravne nauke, kao i nemogućnost da svaki musliman direktno iz izvora islama derivira pravne propise, muslimani su prihvatili učenje četiri mezheba kao osnovu pravne nauke. Fleksibilnost osnivača mezheba, njihova velika popularnost, blizina vremenu Muhammeda, a.s., postavljanje temelja metedologiji islamskog prava , želja za standardizacijom i kodifikacijom islamskog prava, privrženost halifa i vladara određenim mezhebima su dodatni razlozi prihvatanja i širenja mezheba. Razlozi razilaženja i važnost faktora prostor-vrijeme prilikom razmatranja mišljenja osnivača mezheba Različitost mišljenja u fundamentalnim islamskim naukama općenito i u islamskom pravu posebno direktno proističe iz određenja islama kao antiklerikalne religije, mogućnosti različite interpretacije osnovnih izvora islama, te obaveze najučenijih da upražnjavaju idžtihad i daju odgovore na nova pitanja i probleme na osnovu metodologije, principa i intencija islamskog prava. Muslimani se ne razilaze u temeljnim principima islama izvedenim iz Kur’ana i Suneta, kao što su vjerovanje u Allaha i Njegove poslanike, upućivanje na dobro i odvraćanje od zla, zabrana nanošenja štete drugima, obavljanje namaza, davanje zekata itd. Razlike postoje u specifičnim detaljima prakticiranja islama. Svi pravnici se slažu da je sabah-namaz stroga obaveza i da ima četiri rekata (dva rekata sunneta i dva rekata farza), ali se razilaze po pitanju učenja kunut-dove na sabahskom farzu (šafije smatraju da je sunnet učiti kunut-dovu na sabah-namazu). Svi pravnici se slažu da ubica ne nasljeđuje ubijenog, ali postoje razlike u definiranju ubistva. Neki će insistirati na tome da samo ubica koji je svjesno i namjerno izvršio čin ubistva nema pravo da naslijedi ubijenog (malikije), dok će drugi zaključiti da izraz ubica upućuje na sam čin ubistva bez obzira na namjeru i druge fakore, pa će se svako ubistvo smatrati zaprekom za nasljeđivanje (hanefije). Kur’an i hadis pružaju mogućnost različite interpretacije u specifičnim detaljima prakticiranja islama jer sadrže jasne i manje jasne izraze (vuduh), različite implikacije izraza (dilalat) i izraze različitog opsega (šumul).
 photo 8f9b2121-776c-40cc-9e40-8430d135dd9d_zps48d940bf.jpg

Prilikom razmatranja određenih pitanja, ulema je uvijek upućivala na kontekst, povode i hronologiju objavljenih ajeta. Premda neki tekstovi ili propisi transcendiraju ljudsku historiju u kojoj su primljeni, sadržaj bezvremenih principa iz određenih ajeta i hadisa ne može biti deriviran ukoliko se ne uzmu u obzir njegove veze sa društvenim i historijskim kontekstom objave.  Jedan od temeljnih zadataka mudžeddida i mudžtehida je da razluče promjenljivo od nepromjenljivog (es-sabit i el-mutegajjir), univerzalne principe od modela u kojima su univerzalni principi realizirani, te područje vjerovanja i obredoslovlja (akide i ibadata) kojem mudžtehidi nemaju šta dodati ili oduzeti, od područja društvenih poslova (mu’amelata) u kojem vremensko-prostorni ambijent igra veliku ulogu.

Sami osnivači mezheba su pod uticajem drugih i drugačijih okolnosti mijenjali svoje stavove o određenim pravnim pitanjima. Imam Šafija je imao najbogatije iskustvo od četvorice imama zahvaljujući izučavanju različitih nauka i putovanjima po islamskom svijetu. Kada je iz Iraka došao u Egipat susreo se sa drugačijim geografsko-kulturnim prilikama zbog kojih je promijenio svoj prijašnji fikh ostavljajući nepromijenjenim samo dvadeset tačaka. Zbog toga je knjigu El-Umm (Majka), u kojoj je izveo fikhske propise iz različitih oblasti islamskog prava na osnovu metodologije koju je teorijski obrazložio u knjizi Er-Risala (Poruka),  napisao dva puta, u Iraku i u Egiptu. Prva verzija ove knjige, napisane u Iraku, se uveliko razlikuje od druge koja je napisana u Egiptu. 

Neka pitanja koja se nameću savremenim islamskim misliocima poput savremenih ekonomskih sistema, kloniranja, djece iz epruveta i banaka spermi itd. su bez presedana u historiji islamskog prava. Nezamislivo je preuzimati ideje Imami Malika i njegovih savremnika iznesenih u Medini i tranponirati ih na savremeni ekonomski sistem. Primjena medinskog tržnog sistema na savremene ekonomske i finansijske situacije rezultirat će siromaštvom i sprečavanjem ummeta da izađe u susret osnovnim zahtjevima ljudi.

Osnivači mezheba su svoje fetve donosili u skladu sa dihotomnom podjelom teritorije na darul-islam (kuća islama) i darul-harb (kuća rata). U vremenu kada milioni muslimana napuštaju svoje domove da bi se nastanili u zapadnim zemljama zbog boljeg životnog standarda, kada se mnoge muslimanske zemlje bore sa nedovoljnom razvijenošću, siromaštvom, političkom torturom, nepismenošću i kada uveliko ovise od zapadnih zemalja, koncept dihotomne podjele na kuću islama i kuću rata je nesavremen. Stoga, mnoge fetve donešene pod uticajem ove podjele i političko-društvenih odnosa u tom periodu danas postaju nesavremene i neprimjenljive. 

Osnivači mezheba su iznosili svoja mišljenja o pitanjima direktno povezanim sa poznavanjem empirijskih nauka koje u to vrijeme nisu bile na zavidnom stupnju razvoja. Reprezentativni primjeri ove vrste njihovog idžtihada ograničenog nepoznavanjem empirijskih nauka su njihova mišljenja o najdužem trajanju trudnoće, abortusu prije udahnuća duše, periodu koji treba da protekne da bi se žena ponovo udala u slučaju nestanka muža itd.

 

Umjesto zaključka

Interpretacija izvora islama i pravne teorije od strane četverice imama ima enorman uticaj na religijsku praksu muslimanskih zajednica. U određenim muslimanskim zajednicama, u prošlosti i sadašnjosti, pravno mišljenje jednog od ovih imama se smatralo i smatra neprikosnovenim autoritetom i „objavljenim znanjem“ bez ikakve evaluacije i kontekstualizacije. Zagovornici ovakvog usmjerenja, bez ikakvog geografskog i historijskog konteksta, pravne metodologiju i propise, ustanovljene u 2. i 3. stoljeću, transponiraju na savremena pitanja i probleme. Zanemarivanje vremenske i prostorne uslovljenosti određenih mišljenja je za rezlutat imalo nemogućnost primjene islamskih principa i intencija u konkretnim društveno-historijskim okolnostima. Mezhebska privrženost u svojoj najekstremnijoj varijanti je Kur’anu i Sunnetu, dvoma osnovnim izvorima, dala status podržavajućih dokaza pravnih mišljenja određenog imama. 

S druge strane, određeni pojedinci, grupe i pokreti u muslimanskoj zajednici su zagovarali „vraćanje Kur’anu i Sunnetu“ bez ikakvog posredništva i razmatranja mišljenja islamskih učenjaka. To je često dovodilo do zanemarivanja bogate islamske tradicije, parcijalne interpretacije bez sagledavanja cjelokupnog konteksta, tumačenja principa vjere od strane nekvalificiranih pojedinaca, „pravnog haosa“ krcatog kontradiktornostima i simplifikacijom kompleksne pravne nauke. Predstavnici ove provenijencije su pod plaštom „neposredne derivacije“ znanja i propisa iz Kur’ana i Sunneta diskreditovali osnivače četiri mezheba i druge učenjake i njihova sofisticirana i dosjetljiva mišljenja i rješenja za razna pitanja i probleme sa kojima su se muslimani kroz historiju susretali, a njihove sljedbenike optuživali za „slijepo sljeđenje i pripisivanje autoriteta nepogrešivosti onima kojima taj autoritet ne pripada“.

Kada je u pitanju naš odnos prema tradiciji četiri mezheba, moramo imati na umu sljedeća načela: 

1. Između objavljenog Teksta (u što spada Kur’an i Sunnet) i pravničke interpretacije se nikad ne smije stavljati znak jednakosti. Pojedinačna ili kolektivna mišljenja jednog broja islamskih učenjaka nemaju autoritet objavljenog Teksta i, posljedično tome, neoborivog argumenta zbog toga što su rezlutat ljudskog razumijevanja, percepcije i shvatanja „objavljenog znanja“. 

2. Vrlo je bitno napraviti razliku između područja vjerovanja i obredoslovlja (akide i ibadata), gdje je sve zabranjeno osim onoga što je potkrijepljeno ajetom, hadisom ili dokazom (delil), i područja društvenih poslova (mu’amelat), gdje je sve dopušteno, izuzev onoga što je zabranjeno tekstualnim izvorima.  Područje društvenih poslova otvara široke mogućnosti kreativnosti i istraživanja. U tom području su mišljenja islamskih učenjaka uveliko uslovljena faktorom prostor-vrijeme i njihovim pogledom na svijet (društveni odnosi, ekonomski sistemi, razvijenost nauke, karakter i sklonosti učenjaka itd.).

 3. Shodno potonjim načelima, neophodna je kontekstualzacija i valorizacija mišljenja i fetvi donešenih u različitim vremenskim i prostornim okvirima od strane islamskih pravnika prije nego se one proglase ispravnim i važećim.

 4. Imajući u vidu sve rečeno, islamski učenjaci su prema pravnim mišljenjima osnivača mezheba zauzimali jedan od sljedeća četiri stava prilikom razmatranja njihovih mišljenja i odlučivanja o pravnim pitanjima: a) Prihvatali su mišljenje osnivača mezheba čija se pravna mišljenja primjenjuju na određenojj teritoriji, b) Prihvatali su mišljenje jednog od osnivača mezheba (Et-tehajjur), c) Kombinovali su mišljenja osnivača mezheba (Et-telfik), d) Odbacivali mišljenja osnivača četiri mezheba i primjenjivali pravna rješenja koja u određenim vremensko-prostornim okvirima više odgovaraju intencijama šerijata i interesima muslimanske zajednice.

http://www.preporod.com/index.php/vjera/relacije/3778-kako-razumijevati-mezhebe.html

Wahdetu-l-kesret(Jedinstvo mnoštva )
http://jedinstvoummeta.blogger.ba
12/09/2013 14:41